KULA SV. LUKE

Kula sv. Luke pripadala je sjevernom dijelu obrambenog sustava gradske luke. Ime je dobila po istoimenoj predromaničkoj crkvici sv. Luke koja se nalazila u njezinu podnožju. Godina izgradnje nije poznata, a prema kroničarima potječe iz druge polovine 13. stoljeća. Smještajem na glavnom gradskom zidu, romboidnim tlocrtom i zgradom uz nju izdvaja se od ostalih kula toga vremena.

U sačuvanim izvorima prvi se put spominje 1345. godine u vezi s odlukom o njezinoj nadogradnji i utvrđivanju, a 1366. godine u popisu stražarskih mjesta. Pristup kuli bio je moguć samo sa strane gradskog zida te se sredinom 14. stoljeća uz nju prigrađuje stubište, koje je bilo glavni ulaz na zidine, i bilo je u funkciji sve do 1420. godine.

U ovom razdoblju kula je imala krunište na konzolama i četverostrešni krov, a unutrašnjost joj je presvođena. Prema nacrtu Paskoja Miličevića, službenog graditelja i inženjera Republike, započela se 1470. godine graditi pod kulom toreta, tj. polukružni bastion s otvorima za topove.

Od 1346. pa do izgradnje valobrana Kaše krajem 15. stoljeća za kulu se vezivao jedan krak lanca kojim se radi sigurnosti zatvarala luka.

Od 1447. godine u kuli se skladištilo općinsko proso, a početkom 17. stoljeća u njoj se čuvao barut i sol.

U velikom potresu 1667. godine porušeno joj je krovište, jer je u kuli bila pohranjena velika količina baruta, koje je popravljeno sljedeće godine.

U 19. stoljeću za vrijeme austrijske uprave u dijelu kule bila je slanica – veliko skladište soli. Godine 1884. srušen je svod, pri čemu je visina kule snižena oko 4 metra, te nestaju konzole na koje se oslanjalo krunište, a kula dobiva današnji oblik.