Luka Split 

Počeci suvremenog Splita sežu u 4. ili 3. stoljeće pr. Kr., kada su grčki doseljenici s otoka Visa (antička Issa) osnovali Aspalathos, trgovačku postaju za razmjenu s obližnjim ilirskim plemenima. Nakon rimskog osvajanja Salone, Aspalathos dolazi pod rimsku vlast i dobiva ime Spalatum. 

Godine 305., rimski car Dioklecijan abdicira i povlači se u raskošnu palaču koju je dao izgraditi na obali Jadrana, nesvjestan da time postavlja temelje budućem gradu Splitu. Do 12. stoljeća grad se širi izvan zidina palače te postaje autonomno pomorsko središte. Zahvaljujući svom položaju, Split povezuje kopnene karavanske rute s jadranskom i mediteranskom trgovinom. Grad ima vlastitu vojsku, ratne brodove, valutu (“spalatin”) i sklapa trgovačke ugovore. 

Već u 6. stoljeću Split postaje važno izvozno pristanište za čitav Balkan. Karavane dolaze iz Osmanskog Carstva, Indije i Perzije, a roba se dalje prevozi prema Veneciji. Venecijanska roba također se preko Splita izvozi na istok. Sagrađen je Lazaret za karantenu, a osnovana je i prva financijska institucija. 

Nakon pada Venecije 1797., Split dolazi pod austrijsku, a zatim francusku vlast. Iako se trgovinski pravci mijenjaju, ceste ga i dalje povezuju s Bosnom, Srbijom i širim zaleđem. Nakon 1813., pod ponovnom austrijskom vlašću, Lazaret se zatvara, a karavanska trgovina zabranjuje, što dovodi do gospodarske stagnacije. 

Nakon 1850. Split se polako oporavlja. Izgradnja lukobrana i željeznica prema Kninu, a kasnije i prema Zagrebu, vraćaju mu ulogu trgovačkog središta. Industrijalizacija početkom 20. stoljeća pretvara splitsku luku u ključno teretno središte Jadrana. 

Danas, uz proširenje luke, putnički promet odvija se blizu gradskog središta, dok je teretni promet premješten u zone Vranjic-Solin i Kaštela.