Ljudi su sačuvali svoja tradicijska znanja i vještine u obliku slika, umjetnina, književnosti i brojnih izreka o vremenu, godišnjim dobima i smislu života. Prihvatili su tradiciju i govor susjednih gradova istovremeno čuvajući vlastiti jezik i to kroz uporabu jezika Lingua franca koji se govori na dokovima Dubrovnika i ostalih hrvatskih luka. Lingua franca je konkretan prizemni jezik odvojen od francuskog, talijanskog, hrvatskog, grčkog, arapskog i španjolskog jezičnog identiteta. U jezičnom Babilonu u kojem živimo, gdje jezici nose etno-antropološke i kulturne vrijednosti, lingua franca je funkcionalno, kozmopolitsko sredstvo osnovne komunikacije koje počiva na nestalnosti fizičkih i kulturnih granica. Predstavlja slavlje dijaloga između različitih jezika i kultura koji imaju zajedničke korijene.
Ti korijeni sežu u bogoslužje, duhovnost, nasljeđe, putovanja, magične utjecaje prirode, odnosno mora, bure i Velebita, u mitovima koji spajaju bliska i daleka mjesta, u pričama o čudesnim ulovima, vjerovanjima, svetkovinama svetog Nikole, u hodočašćima, ali i u paganskim slavljima. Svi ti elementi potvrđuju i obnavljaju osjećaj pripadnosti zajedničkom krajoliku, krajoliku koji se dijelom sastoji od starih navika i simbola na kojima se temelji materijalna kultura. To uključuje slani bakalar u Veneciji (povezan s avanturama trgovca Pietra Querinija u Sjevernom moru sredinom 15. stoljeća) i kavu u Trstu, gradu čiji počeci datiraju iz 1750. godine kad je grad postao slobodna luka, te koji je već 1891. godine postao međunarodni poslovni klaster s udrugama i brojnim priznanjima.
Naporan rad, simbolične konceptualizacije, gostoprimstvo i vrednovanje naslijeđa: to su kvalitete koje definiraju stil života, odnose između luke i grada te kulturnu dostupnost baštine koja se, primjerice u Raveni, proteže tisućljećima. Dinamični jadranski krajolici, zapljusnuti burom koja stvara kristalno čisto, vizionarsko nebo, dom su priča, bajki i legendarnih pomorskih putovanja. Proizvodnja i trgovina soli u Zadru i Dubrovniku, poznate još od Srednjeg vijeka, ostavile su iza sebe naslijeđe koje nadilazi vrijednost samog resursa, te obuhvaća uvažavanje krajolika, okoliša i biološke raznolikosti šireg područja.