Kosi toranj u Rijeci – zvonik s nagibom i povijesnim značajem

U središtu riječkog Starog grada, uz crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije, nalazi se jedan od rijetkih sačuvanih srednjovjekovnih spomenika – zvonik poznat kao Kosi toranj. Njegov naziv dolazi od nagiba od više od 40 centimetara, koji je prisutan još od početka dvadesetog stoljeća. Iako je bilo prijedloga da se ukloni zbog statičkih razloga, toranj je danas stabilan i siguran za posjetitelje.

Toranj je sagrađen u 14. stoljeću, a na njegovim vratima uklesana je godina 1377. Tijekom stoljeća mijenjao je izgled i visinu – značajnije preinake izvršene su u 18. stoljeću, kada je povišen na današnju visinu, a svoj sadašnji, prepoznatljiv oblik s krovom dobio je 1928. godine, kada su mu uklonjeni raniji dodaci i vraćen izvorni gotički izgled.

Zvonik se nalazi na terenu koji je nestabilan zbog utjecaja podzemnih voda. Najveći utjecaj imao je nekadašnji potok Lešnjak, čiji su podzemni tokovi oslabili tlo ispod temelja. Dodatno, dio temelja nalazi se na ostacima kasnoantičkih građevina, što je također utjecalo na njegovo postupno pomicanje. Unatoč tome, toranj se nije značajno pomicao u novijem razdoblju te se redovito prati njegova statika.

Crkva uz koju se toranj nalazi ima dugu povijest. Prvotno je sagrađena u ranom srednjem vijeku na temeljima rimskih termi, a obnovljena je i proširena 1442. godine kada je radove izveo Juraj iz Zadra. Crkva je tijekom povijesti nekoliko puta oštećivana i popravljana – osobito nakon mletačkog napada 1509. godine. Obnavljana je i u 19. te u drugoj polovici 20. stoljeća, a dio konzervatorskih radova provodi se i danas.

Zvonik i crkva zajedno predstavljaju važan dio riječkog identiteta i podsjećaju na srednjovjekovni izgled grada, koji je većim dijelom nestao zbog urbanizacije, ratova i preobrazbi. Zbog svoje lokacije i zanimljive statike Kosi toranj često privlači posjetitelje i turiste, a njegova prisutnost u gradskom središtu daje poseban karakter prostoru u kojem se nalazi.

Danas toranj i crkva služe i kao spomenik i kao aktivno mjesto okupljanja vjernika, a njihovo očuvanje jedan je od važnijih primjera uspješnog pristupa obnovi i prezentaciji kulturne baštine u urbanom kontekstu.