Kaše – valobran

Valobran Kaše brani gradsku luku s istočne strane, položen je u smjeru sjever-jug, između Tvrđave sv. Ivana i Ploča, a naziv je dobio po kašeti – drvenom sanduku u kojem je izgrađen. U svojoj povijesti ovaj lučki objekt, koji je i danas nakon 500 godina još u funkciji, štitio je luku prvenstveno od udara valova, služio za privezište brodova i imao značajnu fortifikacijsku ulogu jer se za njega vezivao lučki lanac koji je zatvarao luku i priječio ulaz nepoželjnim brodovima.
Južni akvatorij gradske luke, često nazivan unutrašnje more, zaklonjen prirodnim poluotokom, bio je najzaštićeniji dio luke, a taj dio luke štitio je i lučki lanac koji se do polovine
14. stoljeća protezao od gata Muo do Kaznene kule, a prema odredbi iz 1346. godine pravac pružanja lanca promijenjen je prema sjeverozapadu, do kule sv. Luke čime se povećao lučki akvatorij. Međutim, veliki dio akvatorija gradske luke, posebno sjeverni dio, bio je izložen jakim vjetrovima i valovima koji su dolazili s jugoistoka što je brodovima stvaralo velike probleme te se taj problem nastojao riješiti. Početci zaštite luke sežu u 1347. godinu kada je donesena odluka da se prirodni rt kod kule na Mulu na prostoru današnje Porporele produži i naspe kamenom. Tada je za obranu od velikih valova napravljen nasip od velikog kamenja od podnožja kule od Mula prema sjeveroistoku, dug oko 50 metara. Nasipani valobran nije bio dovoljna zaštita te je Republika polovinom 15. stoljeća odlučila izgraditi luku sa zidanim valobranom, što je tehnološki za to doba bio dosta zahtjevan građevinski pothvat.
Prvotno je projekt uređenja luke bio ponuđen stranim majstorima graditeljima koji nisu ponudili adekvatno rješenje te je na kraju Senat 1484. godine odlučio prihvatiti nacrt Paskoja Miličevića, dubrovačkog inženjera i svestranoga graditelja. Izgradnja valobrana trajala je kontinuirano od 1486. do 1514. godine. Graditelj za svoj rad nije tražio naknadu te je Senat odlučio njegov projekt nagraditi srebrnim predmetima u vrijednosti 12 dukata, a iz sačuvanih arhivskih dokumenata vidljivo je da ga je Republika novčano nagradila još u nekoliko navrata za vrijeme koje je proveo u nadziranju radova oko popravka i održavanja valobrana.
Valobran ima longitudinalni, nepravilni oblik kako bi se valovi što bolje razbijali. Građen je na prosječnoj dubini od 6 do 7 metara na pjeskovitom dnu. Njegova dužina iznosi oko 79,3 m, visina oko 9,5 m, a širina varira od 7,5 m na najužim do 10,9 m na najširim dijelovima. S južne i sjeverne strane ostavljeni su prolazi, širine 40 i 30 metara. Građen je parcijalno u četiri dijela. Prvo je 1486. godine izgrađen manji, sjeverni dio valobrana, a sljedeće godine završen je
drugi, južni, odvojeni , površinom nešto veći, dio valobrana. Ovakvim načinom izgradnje valobrana, kao dva odvojena kvadra pravokutnog tlocrta, bilo je omogućeno cirkuliranje mora kroz gradsku luku i odnošenje nečistih voda klaonice i kanalizacije iz luke. U trećoj fazi izgradnje 1498. godine, uslijed nastalih oštećenja, spajaju se dva odvojena bloka valobrana, a 1514. godine cijeli valobran je produljen prema sjeveru, čime je dobio današnji pomalo nepravilan oblik. Spojenim i produženim valobranom luka je bila bolje zaštićena, a sam valobran je postao sigurniji i stabilniji. Pri izgradnji primijenjene su antičke tehnike gradnje, kojima se renesansni graditelji ponovno okreću. Izgrađen je u suhom doku koji je izrađen kao drvena kutija, čije se dno sastojalo od dva sloja greda, koje su ujedno bile temelj valobrana, a bočne stranice bile su oplaćene jednim slojem greda. Drvena je kutija napravljena na kopnu, dotegljena na mjesto gradnje i potopljena kamenim blokovima, a potom isušena pumpama za vodu. Valobran je izvana zidan masivnim kamenim blokovima spojenima metalnim sponama i trnovima zalivenima u olovo, a sredina je ispunjena mortom i lomljenim kamenom.

Problemi s valobranom javili su se odmah nakon izgradnje, što je zahtijevalo trajno održavanje. Godine 1510. uz temelje valobrana s vanjske strane nasuti su veliki kameni blokovi, školjera, kako bi se valobran jače utvrdio i zaštitio od rušenja izazvanog velikom snagom valova. Unatoč popravcima, ugrožena nevremenima, stabilnost valobrana često je bila narušena te je 1542. godine donesena odluka da se pred valobranom potope dva stara broda napunjena kamenjem kako bi ga zaštitili i spasili od potpunog rušenja. Godine 1617. inženjer Mihajlo Hranjac piše opširno izvješće Vladi o stanju, nedostatcima i potrebnim popravcima gradskih zidina i luke kojemu prilaže i plan (crtež) gradske luke. U njemu predlaže zatvaranje sjevernog prolaza između Kaša i kopna,- nabacivanjem velikog kamenja. Godine 1631. pristupljeno je značajnoj sanaciji valobrana jer je Vlada odlučila uzeti zajam od 1000 dukata. Pretpostavka je da je dio novca utrošen na zatvaranje sjevernog prolaza koji nikada nije zatrpan dokraja, već je ostavljen kao pličina preko koje ne mogu prolaziti brodovi. Od izgradnje pa do današnjih dana valobran se kontinuirano popravljao, što je vidljivo iz sačuvanih arhivskih dokumenata.
Valobran Kaše, kao objekt fizičke zaštite luke od udara mora i kao fortifikacijski objekt strateške zaštite luke, izniman je spomenik inženjerskog graditeljstva renesanse i vrhunsko djelo svestranog dubrovačkog graditelja Paskoja Miličevića.